Sedmi lazaret bio je poznat i kao “Dragomanov lazaret” jer su u njemu često boravili dubrovački dragomani, prevodioci za osmanski turski jezik.
Dragomani su bili uvaženi članovi dubrovačkog društva jer je uspjeh dubrovačkih diplomatskih misija u Osmanskom Carstvu uvelike ovisio o njihovim prevodilačkim sposobnostima.
Za tu su se struku školovali o državnom trošku i obično započinjali učiti u dobi od petnaestak godina.

Naravno, u Dragomanovu lazaretu boravili su i drugi, naprimjer dubrovački pomorski kapetan Ivo Šodrnja, koji je 16. studenog 1760. doplovio u dubrovačke vode. Došao je iz Modona, prije toga je po svoj prilici bio u Smirni, Aleksandriji, Anconi, Veneciji i tko zna gdje još. U Dubrovniku ga nije bilo barem godinu dana. Kapetan Lazareta smjestio ga je u Dragomanov lazaret i odredio mu karantenu od 39 dana.

Čim je Šodrnja stigao u Lazarete, njegova supruga Marija požurila je u Zdravstveni ured i, duboko vjerujemo, zavapila:

“Gospodo shvatite, kad moj Ivo izađe iz karantene bit će mu vrijeme da opet ode na more. Imajte milosti, dajte da ga vidim i budem s njim”.

I tako je izmolila dozvolu da se pridruži suprugu u karanteni. Dva dana i dvije noći Marija i Ivo bili su zajedno, a zatim su im se pridružile dvije kćeri i sluškinja. Otpušteni su 24. prosinca.

Službenici Zdravstvenog ureda na svaki su način pokušavali putnicima olakšati dane izolacije. Bili su vrlo obazrivi i prema bolesnicima u Lazaretima i dopuštali da ih njeguju majke i supruge. Ako je bolesnik bio stranac i obitelj mu daleko, sami bi mu poslali nekoga da ga njeguje.

Obazrivost Ureda uklapa se u socijalnu osjetljivost dubrovačkih plemića, vladara Republike. Brigom za zalihe hrane, posebno žitarica i mesa, glad su sveli na minimum. Renesansni Dubrovnik svojim je stanovnicima osigurao vodovod, hospital, liječničku njegu, nahodište. Radila je ljekarna Franjevačkog samostana, u kojoj se i danas mogu kupiti pripravci izrađeni na tradicionalan način, po starim tajnim receptima.